Pašticada, još jednom iz Snježine kuhinje

Evo me još jednom u Snježinoj kuhinji, zapravo htjela sam odmah objaviti u prošlom postu i Snježinu pašticadu, no nije mi se uklopilo s onim "ni čula, ni vidjela". Zato u ovom postu ova pašticada. Nju sam naravno radila, probala privatno i u restoranima i kud li sreće da se ovako nešto može naći u kakvom hotelu ili konobi, pa vjerojatno može, no ja nisam bila te sreće.

Ono što me privuklo je Snježina rečenica: "praviti pašticadu u expres loncu je vjerojatno za neke bogohuljenje". E, mislim si, idem ja vidjeti kako je to napraviti taj govedski klasik u pretisu. Ja volim taj lonac, ovaj zadnji mi je već treći u životu i jako sam s njim zadovoljna. Kuhanje pod pritiskom ja ne vidim, idem što prije skuhati da se maknem iz kuhinje, ja u njemu vidim kvalitetu, jest da treba malo iskustva oko minutaže, ali meni je super.

Radila sam točno po Snježinom receptu, samo sam možda natrpala više mrkve i češnjaka u meso, tako da svaka šnitica ima i naranđastu prugicu. Radila sam duplo, jer mi je lonac veći i imam goste pa da bude i za drugi dan za nas. Ne zna se bolje da li je meso ili umak, svi su se obezglavili od božanstvenih okusa, a kao prilog poslužila sam kruhove knedlice.

Snježo, hvala još jednom što si s nama podjelila svoje recepte, a uvelike obogaćuje igricu FBI,

koju je pokrenula mamjac.

Kraljevska jela s bloga "Vrtaljica"

Prije svega, mali osvrt na ovu igricu, gdje istražujemo međusobno naše blogove - FBI igrica koju je pokrenula mamajac.  Moram priznati da zbog manjka vremena nisam baš svaki put učestvovala, a razlog je i to, što kad krenem pregledavati neki od naših blogova, popis recepata je tako velik koje bi željela istražiti, da mi ne bi bilo dovoljno pola godine. Zato sam se odlučila istraživanjem krenuti u jednom smjeru, a to je isprobati ono što nisam nikad ni vidjela, ni jela, ni kuhala, a Snježin blog "Vrtaljica" mi je bio posebno interesantan zbog toga. Tamo se nalaze interesantna etno jela ruralnih područja Bosne, a meni vrlo izazovno, jer se nisam s tom kuhinjom nikad srela (nisam čak ni bila nikad u Bosni, sram me bilo). 

Listajući, odlučila sam se za ova tri recepta: Uzljevak od tikve,  Ječam s porilukom i Japrak. 

Uzljevci, izljevci.. nikad nisam pravila, čula sam. ali kod Snježe se ukazala prilika.

Ječam sam negdje probala onako s grahom i nije mi se dopao, cijelo vrijeme sam si mislila, grah je tako dobar sam po sebi i nije mi bilo jasno što u njemu radi ta tvrda žitarica. To još zovu ričet. Znači meni je i to bilo nepoznato. Posebna priča je raštika, naravno da sam čula za to lisnato povrće, no nisam nikad ni probala ni kuhala. Viđala sam ju na tržnici onako u vezicama, debele peteljke, tamno i žilavo lišće... i nije mi bilo jasno što će mi pored fine i nježne blitve, raštika.

I tako sam se odlučila baš za to.

Prvo sam napravila uzljevak, jednu kišnu nedjelju za kasni doručak. Dugo se spaavalo i dokasna bdjelo. Malo je izazvalo, jutarnje nakuhavanje lagano čuđenje, no nakon buđenja svi su se dovukli u kuhinju i uzljevak je nestao. Uživali smo. Nisam ništa promjenila.

E, za ovu juhu ili varivo od ječma i poriluka trebalo je više hrabrosti. Poriluk volimo na razne načine, ali ječam... malo sam se bojala kako će na to gledati moji gladuši. Za svaki slučaj kupila sam kobase da se utješe ako im ne bude išlo. Prvo je došla kćer kasno poslije podne, nosek u lonac i pitanje, u čemu to plivaju kobase? Onda je zagrabila žlicom i jedno vrijeme mirišala sadržaj, pa onda liznula vrh žlice i onda.... u trenu je polizala cijeli tanjur! A ja njoj, hej pa sad će ti doći kući i brat i on mora večerati,

Dođe kući brat i ponovi se isto, zuri u lonac, beskonačno dugo miriši sadržaj, liže vrh žlice i onda u trenu sve pojede. Zaključak, ludilo od čorbe, kažu to praviti jednom tjedno!

I na kraju Japrak, to fenomenalno jelo, meni do sad nepoznato, savršeno harmoničnog okusa, čak elegantno, ove skoro crne sarme djeluju mistično, a sve skupa se krasno slaže sa suhim mesom. Uz put, nije teško kao filovana paprika ili sarma od kiselog kupusa, Šta sam promjenila, malo, ja sam ipak skuhala svježe paradajze i usitnila ih štapnim mikserom i time zaljevala. Stavila sam malo suhe vratine i jednu crvenu rog papriku za miris. Malo crnog vinčeka i komad svježeg kruha, mmmmmm!

Kraljevsko jelo!

Snježo, hvala ti na ovim receptima, švrljat ću i dalje po tvom blogu i učiti.

Kokosovo mlijeko

Jedan kratak post i samo jedna fotografija, ovaj put za promjenu.

Postoje mnogi recepti koji se rade na bazi vode u multipraktiku, a predviđeni su za vegane. Ovdje nije taj slučaj, ovo je pravo kravlje  mlijeko obogačeno slatkim vrhnjem i okusom kokosa, a vrlo jednostavno za napravit.

Nedavno sam dobila ovaj recept od jedne drage osobe i evo da ga podijelim s vama.

1 l kravljeg običnog mlijeka

200 g vrhnja za šlag

200 g kokosovog brašna (strugotina)

sasvim malo soli

U lonac uliti mlijeko i slatko vrhnje i dva prstohvata soli. Upaliti vatru i zakuhati. Skinuti s vatre, usuti kokos, promješati i ohladiti. Lonac poklopiti i staviti u frižider na 12 sati ili preko noći. Drugi dan procijediti tekućinu kroz gazu. Uzimati po dvije, tri žlice, staviti u duplu gazu i čvrsto rukom istiskivati mlijeko. Kokos koji ostaje, naravno, on više ničem ne služi, baca se.

Od gornje količine dobije se 1 litra super kvaliternog kokosovog mlijeka. Nisam naišla ni na jednu konzervu koja bi imala barem 20% te kvalitete, a o cijeni da ne govorim. Izračunajte sami, 200 g kokosa je na Dolcu u Zagrebu 7 kn.

Odlično je za kolače, kreme, vruće napitke, kakao s ovim mlijekom je fantastičan. a da ne spominjem dresing za fine ribe ili omiljeni cuury.

Uživaj te!

Novi Repete

Izašao je raskošan, jesenski novi broj Repeta,
što se vidi na naslovnici s prelijepom fotografijom hokaido tikve.
Pa evo mog skromnog doprinosa:

Tortice od krušaka

Grčka juha

Riblji kanape

Lazanje od hokaido tikve

Šrekov kruh - kruh od avokada

Curry s bamijom

Siromaško jelo drugi dio - crne štrukle

U seriji "skromnih" jela, evo jedno koje me je naučila jedna stara gospođa sa sela. To su zapravo obični štrukli, ili zapravo pre obični, i u tome je njihova ljepota. U originalu se spravljaju u krušnoj peći, no mogu se napraviti i u običnoj pećnici. 

Cijela priča je u tome, da zbog silnog siromaštva i oskudice, štedila se masnoća, štedilo se zapravo sve, i da bi tome doskočili, mjesto da su namastili pleh uljm ili mašću, poslagali su na dno velike listove kupusa i na njega položili sirove štrukle i jednostavno to stavili u peć. Ničim se nisu premazivale, ni putrom, ni uljem, ni vrhnjem. Zvuči oskudno, ali je vrlo, vrlo jestivo.

Potrebno je za tijesto:

• 300 g crnog sitnog brašna ( ja ga nisam imala, pa sam uzela 150 g glatkog i 150 g oštrog običnog brašna)
• 1 žlica ulja
• 1 jaje
• 1 žličica soli
• 1 i pol dcl vode (odprilike)

Za nadjev:

• 600 g svježeg kravljeg sira
• 1 jaje
• 2 žličice soli

Sastojci za tijesto se rukom dobro izmješaju u zdjeli, pa malo na dasci da se sve dobro sjedini, tijesto ne smije biti ni pre tvrdo ni pre mekano, premazati ga uljem, pokriti i ostaviti pola sata da miruje. Razvući ga na pobrašnjenom stolnjaku, pokapati sa sasvim malo ulja i pometati grudice nadjeva kojeg smo smutili sa navedenim sastojcima.

Posložiti listove na pleh, na njih poslagati tanjurićem izrezane štrukle i staviti peći pola sata na 200 st.
Oni se ničim ne premazuju, ostaju sasvim suhi, no ima neke izvorne čari u tome. Kako se temperatura u pećnici polako zagrijava, kupus počne goriti i isušivati se. Čak se na neki način zadimi, no to daje poseban okus, a kad su štrukli gotovi, kupusu više ni traga, ostali su sano neki izgoreni crni tragovi.

Zato se oni zovu Crni štrukli, a ako volite one masnije i vrhnjaste štrukle, ovo nemojte ni pokušavati napravit, ovi štrukli su suhi, mirisom podsjećaju na starinu i plamen žive vatre.

Siromaško jelo - žličnjaci od heljde s timjanom

Ako ste ikad probali heljdu i zavoljeli je, onda će vam se sigurno svidjeti i ovi žličnjaci. Bila sam u berbi u Podravini i ovo je bio doručak. Bila sam oduševljena, jednostavnošću, skromnim sadržajem, a okusom savršenim. Kad sam došla kući, uvrstila sam ovu ljepotu u naš jelovnik s malim dodacima.

Za ove žličnjake potreban je heljdin griz ili krupica, što nije bilo jednoatavno pronaći. Našla sam ga kod Severa, E pa potrebno je:

• 4 jaja
• 300 g svježeg kravljeg sira
• 1 žličica soli
• 200 g heljdinog griza
• 3 žlice pšeničnog brašna

Mikserom dobro umješati jaja, sir i sol, dodati brašno i griz. Ostaviti na hladno da odstoji barem sat vremena. Zakuhati obilno vodu, malo ju posoliti i u kipuće stavljati žličnjake. Dobro je staviti prvo samo jedan i pripaziti da se ne raspada, u tom slučaju dodati još malo brašna. Sve ovisi o vlažnosti sira, što je teško kontrolirati, ali se da ispraviti.  Kuhati ih 6-7 minuta.

Kako se u originalu oni jedu, preliju se preprženim čvarcima, kao prilog pečenju, k dinstanom kiselom kupusu, preliveni kiselim vrhnjem, no ja sam prepržila malo dimljene mesne slanine i nasjeckane majčine dušice - timjana,  i na to vadila kuhane žličnjake.

Ovo jelo služilo se nadničarima na selu prije odlaska u polje ili vinograd. Danas se divimo ovoj deliciji po malo zaboravljenoj, i ne pada nam napamet to zamjeniti baš ničim industrijskim.

Ujedno ovo šaljem "Lakoj kuharici", ovomjesečnoj domačici koja nas je razveselila odličnim prijedlogom za igricu "Ajme koliko nas je".

Majin tumbet na moj način

Nedavno je Maja sa bloga Cooks and Bakes objavila post Lučene paprike, Fotografija famozna, otvara apetit, a tek čitajući shvatim šta to znači lučene, no tada naiđem na njenu preporuku o nekom jelu Tumbet, nikad čula ni vidjela. objavljeno je lani, ali mi je promaklo. I kliknem ja na taj tumbi (tako smo ga mi nazvali), i na prvu mi se strašno dopalo. Kako sam inače ljubitelj svega ovog jesenskog, paprike, patliđani, paradajzi... radim ih u milion kombinacija, ali mislim si, to moram probat.

Majin recept ide ovako koji je našla negdje na netu:

Sastojci:
500 g krompira
500 g plavog patlidžana
500 g sveže crvene mesnate paprike
200 ml ulja
500 ml soka od paradajza
1 kašika šećera
1 glavica luka
3-4 čena belog luka
so
biber
peršun

Postupak:
1. Krompir oguliti i iseći na tanke kolutove pa ostaviti u hladnoj vodi. Patlidžane oprati i bez guljenja iseći na kolutove debljine ½ cm, posoliti i ostaviti bar pola sata da im so izvuče gorčinu. Paprike očistiti od semena i iseći na krupnije komade.
2. Pripremiti sos. Izdinstati crni i beli luk na malo ulja, naliti kuvanim paradajzom, posoliti ako sok nije dovoljno slan, i dodati ravnu kašiku oštrog brašna, i ravnu kašiku šećera, pa sve zajedno kuvati na tišoj vatri da se sos malo zgusne.
3. U posudi sa debelim dnom na srednjoj temperaturi ugrejati 200 ml ulja pa propržiti krompir, u dve ture, bez mešanja, po 8-10 minuta, tj. toliko da krompir postane mekan ali da ne dobije boju. Ocediti od ulja i poredjati ga na dno vatrostalne činije, posoliti. Na istom ulju propržiti kolutove plavog patlidžana, u dve ture, dok patlidžan ne omekša. Ocediti od ulja pa poredjati preko krompira, posuti sa malo soli i bibera. Na istom ulju propržiti papriku, 15-ak minuta, dok ne omekša, pa ocediti i poredjati preko patlidžana. Sve preliti paradajz sosom i staviti u rernu na pola sata, da se zapeče. Pred služenje posuti svežim peršunom.

No, sastojci su me jako privukli, no serviranje mi je bolna točka, htjela sam da je jelo sklopito u vidu neke kocke, čvršće i da se vide redovi, evo što sam promjenila:

1. Sirov krumpir sam izrezala na fetice, poslagala na papir za pečenje, lagano pokapala uljem i malo posolila te stavila u pećniiu na desetak minuta da se ispeče skoro do kraja, odložila na stranu.
2. S patliđanima isto tako s tim da sam ih oljuštila, malo su već stari.
3. Paprike su pečene i oguljene.
4. Između redova naribala sam malo nekog sira (gaude) iz čistog razloga da mi "drži cijelu konstrukciju".
5. Redala sam u vatrostalnu posudu, red krumpira, sir, patliđani, sir, paprike, sir, patliđani, sir krompir i domača šalša od paradajza, i zapekla u pećnici. Kad se malo prohladilo fino se dalo rezati na porcije.

Bio je poslužen i umak od češnjaka, peršina, bazilika, maslinovog ulja, soli i papra.

Uživali smo.