Bijeli Božić, kolačići s ledenom kremom

 Evo svečanih  minjona, starinski kolačić nekih davnih vremena, koji se pravio samo u Božićno vrijeme i služio po finim Bečkim kafanama. Dolje je fino tijesto od tostiranih lešnjaka, ali isto je odlično i od badema ili oraha. Naravno da je u redu i kad se jednostavno izreže u male kockice, naročito ako nemate vremena ili takav mali kalup, promjera 3 cm.

Za tijesto potrebno je:

• 4 jaja
• 150 g šećera
• 200 g tostiranih i samljevenih lešnjaka
• 1 žlica brašna
• 3 žlice kakaa

Nadjev:

• 210 g kristal šećera
• 25 ml vode ili 4 jušne žlice
• 170 g kokosovog ulja, kokosove masti (ceres) ili jednostavno maslaca
• termometar

U lončić staviti vodu i šećer te staviti na vatru. Mješati cijelo vrijeme dok se šećer topi, uroniti termometar i maknuti s vatre dok dosegne temperatura 90 st.C (ili dok se ne počinju praviti veliki mjehuri pri ključanju i sirup se cijedi niz žlicu kao med). Zatim uliti kokosovo ulje i još par minuta mješati. Ostaviti na hladno. Kad se ulje stislo (pretvorilo u mast) uzeti mikser i sve dobro izmiksati da se pretvoti u "snijeg". 

Tijesto; razdvojiti jaja, pa bjelanjke istući i postepeno dodavati šećer, pa kad je čvrst, dodati žutanjke, mješavinu brašna i kakaa, te lešnjake. Kalup veličine 35x20 obložiti masnim papirom, te izliti tijesto i peći ga na 180 st.C oko 15 minuta. Provjeriti da li je pečeno. Tijesto ohladiti. Tijesto premazati nadjevom, na dobro ohlađenu filu staviti čokoladnu glazuru,  ili se poigrati pa raditi ovakve minjone. Modlom sam vadila okrugle oblike od pečenog tijesta i dok je još modla na tijestu napunila žličicon nadjev. Na dobro ohlađeno, koji mlazić čokoladne glazure i malo jestivog zlata, dočarat će Božični ugođaj.

I još na kraju, za osjećaj hladne file može se dodati neki kemijski element, ne bi ga ni spominjala ni preporučila, meni je vrlo ugodan osjećaj sa par kapi limuna umješanih u filu, a i odlično se slaže s blagim okusom kokosa. Ako ne volite kokos, potražite ceres mast, ima i toga i potpuno je bez okusa.

Kruška u šlafroku

Ako mogu biti jabuke u šlafroku, onda mogu i kruške. Tijelo je skoro isto, ali šlafrok je potpuno drugi. Moram priznat da mi ovaj više odgovara, nekako bolje grije, a i miriši, a kad je još u simbiozi sa plavim sirevima i po kojim orahom...

To su već ove jesenske kruške, one koje dozrijevaju po špajzama i jedu se po zimi. Starinske sorte, skoro da su već izumrle. Nekako uz dolazak novih, voćari su odustali od ovih tvrdih, neuglednih kruški koje da bi se jelo treba čekati, inače su trpke i kisele. No, ako se kuhaju u kompotu, sva njihova moć dolazi u prvi plan, i miris i okus i snažna struktura ploda.

Te kruške nikad nisu pre slatke a voda u kojoj su se kuhale, meni nepoznatim čudom postane crvena, a kruška i dalje bijela? No, kruški sam skinula koru finim nožoćem vrlo tanko, a dno malo odrezala da može stajati peteljkom prema gore.

U prikladan lončić stvila sam čašu finog suhog vina i vode toliko da su kruške u tekućini do dvije trećine. Dodala zeru soli i kuhala dok nisu postale mekane. Mojima je trebalo 15 minuta.

Kruške sam oprezno izvadila i ohladila. Tekućinu u kojoj su se kuhale, nastavila sam kuhati sa malo meda da se reducira i umak zgusne. Kruške sam obavila trakama od pršuta i kratko pripekla u pećnici da se pršut priljepi i postane hrskav. Poslužila uz plavi sir, orahe i reducirani umak.

Mušmule i dragun u ljubavi stoje

Kakijev dragun, japanska jabuka, persimonka, diospira, sve su to nazivi za kaki, predivnu voćku koja sada upravo u ovo vrijeme prirodno dozrijeva. Njoj je potreban prvi jači mraz da krene fermentacija i od trpke i tvrde lopte pretvori se u čaroliju.

Posebno je bogat mineralima i vitaminima, skladište zdravlja. Ko ga voli, trebalo bi iskoristiti ovo predhistorijsko voće, čija je pradomovina negdje istočno, vjerojatno Kina. Uzgojeno je puno vrsra, čak i onih koje uspjevaju na višoj nadmorskoj visini. Ima nekih ulica u Rimu koje imaju drvored kakija i treba pazit kako se hoda, jer dozreli plodovi padaju po šetačima. Ja svake godine dobivam po košaru ovih plodova od prijatelja.

Mušmule su priča za sebe. Stari Rim bio je prepun grmova mušmule i svi su se sladili tim plodom, naročito muškarci, hm... a isto kao i kaki, mora ju ogreznuti mraz, a može i dozrijevati u smočnicama. Kod nas gotovo zaboravljeno voće, skoro ga nitko ne uzgaja, a meni raste u vrtu i nešto uberem, nešto ostavim pticama za za zimski zalogajčić.

Sad dolazi na red marmelada od kakija i mušmule. Kratko se kuha jer je meso od mušmule puno penktina i ne treba puno šećera. Jedino treba malo se poigrati sa čišćenjem koštiza iz mušmula, no ja fino sjednem i zabavljam se. Evo jedna mala mjera.

Potrebno je:

• tri kakija - izvagati
• mušmula istu količinu
• koricu od limuna (traku ili dvije)
• šećera po želji - 25 posto od ukupne količine

Kakije oguliti i nasjeckati. Iz mušmula (samo jako zrele, sasvim mekane) istisnuti sadržaj, meso, i odvojiti koštice. U prikladnu posudu staviti voće, limunovu koricu i ja sam stavila na ovu količinu 3 žlice šećera. Može naravno i više ako volite slađe, ali mušmule su jako slatke. Kuhati mješanjem dok tekućina od kakija ne ispari. Nije potrebno dugo kuhati. Na hladnom se ugusti.