Ovim postom ostavljam blog na neko vrijeme, do Uskrsa.
Po ne znam koji put spominjem moju baku, pa evo opet. Cijelu korizmu nisu se pravili kolači, jela su bila skromna, osim ovakvih keksića koji u sebi nisu imali gotovo ništa osim brašna, po mogućnosti crnog, nešto masnoće, sasvim malo meda i mirišljavih začina. Kalup sam sačuvala kao znak ljubavi za sve što sam dobila od nje. Napekli su se ti keksi i svatko je grickao po komadić, a svaku večer netko je drugi čitao dijelove Biblije ili nekog sličnog štiva.
I tako 40 dana.
Pronalazila je načina kako da nas uputi kako se nositi sa:
- patnjom oko sebe
- sa bolesti i tugom
- sa neimaštinom
- sa strahovima
- sa zloćom i pohlepom
Ništa se na ovom svijetu nije promjenilo, ono što se događalo prije, događa se i sada.
Duboko nakon svake večeri, osjećali smo nadu i smirenje.
Svima koji običaje korizme slijede, želim da ju dožive u punini, a drugima da uživaju u nadolazećem priljeću.
Čitamo se pred Uskrs!
Nema komentara:
Objavi komentar