Iz knjige "Jelo iza samostanskih zidina" prvi dio

Pred dvadeset godina dobila sam od svoje sestre knjižicu pod naslovom «Jelo iza samostanskih zidina». Autor ove neobične kuharice je Norman Foster, muzičar, operni pjevač, našao se za neke oluje u okolici Beča bespomoćan i promrzao, i koje li čudo, našao je utočišće u jednoj fratarskoj kuhinji, što će mu ostati neizbrisivo iskustvo za cijeli život. Fratri su ga okrijepili neobičnim eliksirima, i nahranili čudesnim jelima, i pouzdano je znao da će se jednog dana vratiti samostanima i istražiti kulinarske tajne koje su bile tako dobro i sigurno skrivene u kuhinjskim ormarima iza tajanstvenih zidina pobožna samostanskog života. Nakon nekoliko godina, autor se dao u istraživanje redovničkih samostanskih kuharskih knjiga između 13. i 18. stoljeća i to redovničkih zajednica Italije, Engleske, Francuske, Njemačke, Švicarske i Austrije. Sve je popračeno simpatičnim pričicama, a zastupljeno je sve, od ljekarija, juha i kuhnih jela, mesa, do deserata. 

Ovu kuharicu treba gledati na jedan drugi način nego što danas pratimo. Ona nema ni jednu fotografiju, mjera ima i nema, ali sve ima neki misterij i mene uvijek kad ju uzmem u ruke spopadne želja da nešto po tim uputama iskemijam. Drugi riječima, ova kuharica meni služi za inspiraciju i nadahnuće. Koji put nas fotografije mogu zaustaviti jer nam je ne moguće napraviti repliku istog. Vjerujte, nije loše koji put krenuti samo od teksta, bez opterećenja fotografije.

Odlučila sam ovu kuharicu s vama prelistati i ponešto napraviti i predstaviti vam ju. Vjerujem da ju neki imaju, a i za one koji za nju nisu nikad čuli, vjerujem da će vam biti interesantno. Nastojat ću jednom mjesečno nešto skuhati i tako 12 mjeseci. Znači serija u jednoj godini, nadam se da mi neće dojaditi, pa krećemo s prvom epizodom.

Mincemeat – Pie

"Godine 1198. radovali su se građani Buryja, kao svake godine, božićnom pozivu u samostan St. Edmund. Na svakoga je, naime, čekala novotarija, mirisavi vrući «mincemeat-pie». Ali kad su se jednom takvom predbožićnom prilikom potukli opatovi sluge i neki građani, opat Samson se tako razljutio da je povukao svoje pozive. Na to se čitav grad ispričao opatu i zajedno s njim za pokoru postio... očigledno u očekivanju bogatog božićnog jela.

Te «mincemeat-pie» peku se po tradiciji u malenim oblicima poput čamčića s poklopcima. Predstavljaju Isusovu koljevku i bile su do šesnajstog stoljeća neophodni dio božićnog jelovnika u Engleskoj. Za vrijeme reformacije bile su te popularne «pies» zabranjene pod motivacijom da prikazivati Kristovu koljevku kao »pie», a darove svetih triju kraljeva kao mirodije i egzotično voće u njima, predstavlja «papinski utjecaj».

Engleski puritanci tu zabranu nisu mogli provesti, pa su «mincemeat pies» i danas tradicionalno božićno jelo, kao i legendarni «plum pudding». Ispočetka se nadjev «micemeat» od sitno kosanog mršavog mesa ili jezika, goveđeg loja, grožđica, kandiranog voća i mnogih mirodija. Kasnije je postepeno meso ispušteno, a dodan brendi. Recept je iz 18. stoljeća, mora se početi priređivati već u studenom, kako bi se brendi dobro prožeo. Poznavaoci međutim tvrde da je «mincemeat» najbolji od prošle godine."

Evo to je bio originalni prepisani uvod za te male pitice. Originalni recept neću ni prepisivati, jer ga ne mogu prilagoditi današnjem načinu kuhanja, ali mi je dao ideju za kolačić dobrodošlice za naše ovogodišnje božićne goste. Na tanjuru će se naći grančica bora s jednom malom koljevkom i bebom Kristom za svakog gosta i to može ponjeti kući skupa s kalupom.

Krevetić je od prhkog tijesta, recimo ono od lincer tijesta, 250 g brašna, 70 g šećera, 1 žutanjak,100 g putra. A punjenje po želji, ja sam napravila nadjev: mljeveni orasi, grožđice, naranđa korica, cimet i rum. Kalupe dobro namastiti i posuti brašnom, razvaljati tijesto, iskrojiti dno, puniti nadjevom, staviti bebu i dekicu od tijesta. Sve premazati jajetom i peći 15 minuta na 200 stC.