Valentinovo

U ovom postu nema hrane, nema recepta, nema čak ni velikih fotografija, samo jedna mala i još manja pričica. Ako vam Valentinovo nešto znači, pročitajte ju, ako ne, slobodno zaobiđite, sljedeći post će biti bogat po gastronomskom sadržaju. Neki se zgražaju na potrošačkoj igri sa svakim blagdanom, a Valentinovo često proglase naj večim kičem koji su ljudi izmislili da nam otmu malo novca iz đepova. Možda, a možda i ne, a možda su sveci, pa i taj Valentin ipak podsjetnik na poniznost, dobrotu, požrtvovnost, da se barem jednom godišnje sjetimo da je to sve ipak ljubav.

JEDNA MALA VALENTINOVSKA PRIČICA IZ

DAVNIH VREMENA

Prvi dio priče: Nekad davno bio jedan fratar. Pun želje da ugodi svima, razveseli mnoge... pa tako dođe na ideju da na dan kad su mladi imali svoj vjeronauk podjeli neku simboliku u vidu srca svima koji budu prisutni, a zašto srca, jer je te godine baš na utorak padao sveti Valentin. Pa kako do nekoliko stotina srca? Koje godine, 1992. pred devetnajst godina.

Drugi dio priče: Nekad davno bila jedna kuharica, spremala razna jela, a voljela je spremati koješta i od gline. Huhala ona u jednoj maloj kuhinjici, prolazi jedan fratar, stane i kaže: znam da si ti spretna, napravi mi do navečer iz gline neka mala srca da podjelim studentima, jel može, pita on? Može, kaže kuharica, naravno da može, a koliko komada? Pa sto ili dvjesto, ne moraš previše. Kuharica pogleda na sat, bilo je nešto malo prije podne. Oblije ju znoj, treba nekim kalupom izrezati srca, osušiti ih, ispaliti u keramičkoj peći, ohladiti ih, poglazirati crvenom glazurom, natrag staviti u peć, peći ponovo na temperaturi od

900 st C, izvaditi, ohladiti, staviti vrpcu, i stići u crkvu do 19 sati.

Treći dio priče: Kuharica je preživjela i stigla na vrijeme. Preživjela i keramička peć. Fratar nikad nije saznao kako je to napraviti 200 komada nečega u 6 sati kad jedan keramički proces traje 8 sati, a nije zapravo saznala ni kuharica, to je ostao misterij. Jedino nije preživjelo jedno srce, razbilo se (vidi se na fotografiji) i zato je ostalo kod nje. Fratar

i dalje okuplja žedne vjere, kuharica i dalje kuha, a i sprema koješta iz stakla i blata, ali i priča istinite priče svojoj unučici.

Natašin burek

"Nataša, crna Nataša, što mi uradi", kaže moja kćer.

A ja kažem: "Nataša, majstorice, ovo je ludilo od bureka, bravo!"

No da krenemo od početka. Dođe moja kćer jučer s posla i veli, brzo, brzo... daj napravi nešto dolaze mi frendovi na malo druženje, tak za nekih 10 ili 15 ljudi. A ja, jooooj, kud toliko i tak na brzinu, pa što da radim, a ona meni, pa daj nešto bez veze, tek toliko da se prigrize, oni će dofurat pivu, a ti nešto smuljaj. Pa reko, najbolje da kupite nešto u dućanu, neke nareske i gotovo. Veli moja Nina, to ne dolazi u obzir, ja sam na dijeti, a znaš da sam luda za sendvićima, najest ću se ko svinja i ode moja dijeta. Pa rekoh, a da napravim burek, a ona, da, da, o super, mrzim burek, to će bit odlično.

Bilo je pre kasno da razvlačim tijesto, znači kupljeno, to je riješeno. Luka imam, mesa imam u frizeru, i pošaljem ju na tržnicu (koja po novom radi i poslije podne), i ona kupi debele kore i to 2 kile!!! Pa veli, ti radi dok imaš materjala. I dok se meso otapalo u mikrovalnoj, krenem po našim blogovima i nekako mi u sjećanju zvoni da sam kod Nataše sa bloga "Gastro fusion" vidjela negi burek iz gotovih kora, i stvarno, nisam morala dugo tražiti. I zasučem rukave i primim se posla. Radila sam četverostruku mjeru!

Ljudi moji, kad se to počelo peći, a mirišati, a mladi već počeli stizati i već su dvije tepsije bile gotove. Nisam radila u okrugloj nego u velikoj četvrtastoj, četiri puta. Bilo je opće veselje, naluknem se ja, a imam šta vidjeti, moja Nina maže burek ravno iz tepsije, kaže da ovako dobar burek još nije nikad jela.

Spasila sam par komada za danas da napravim koju fotografiju i da vam svima poteku sline. Radila sam točno po njenom receptu, samo sam imala deblje kore i stavila sam nešto više tekućine, jer su bile malo suhlje, i koristila sam suncokretovo ulje.

Crna pogača - focaccia

Danas je petak i obavezna je kod nas riba, ma nije obavezna, nego se veselimo nekoj finoj ribici. No kako je na Jadranu burovito, nije baš bio neki izbor, riječna mi se neda, a ni smrznuta. Istina je možda ipak negdje drugdje, u stvri mi se ne jede riba, nego nešto slano, tjestasto, maslinasto...

I tako je na stolu završila jedna fina focaccia. Kako me smeta što ne znam donekle prevod na hrvatski, pa ću ovu sploštenu hrpu ispečenog tijesta zvati pogača.

Evo što je potrebno za tijesto:

• 2 šalice sitno mljevene pšenice od cijelog zrna (crno brašno)
• 1 šalica bijelog glatkog brašna
• 20 g svježeg kvasca
• 3 žlice maslinovog ulja
• 1 žličica šećera i soli
• šalicu mlake vode

I još je potrebno:

• 3 žlice paste od crnih maslina
• 3 žlice kapara
• svježih listova žalfije
• nešto krupne morske soli
• maslinovog ulja

1. U posudu u kojoj će se raditi tijesto staviti brašna, ulje, sol, vodu i otopljeni kvasac kojeg smo prethodno pomiješali sa malo šećera i mlake vode. Zamijesiti mekano tijesto (pažljivo doljevati vodu i po potrebi dodati još malo) mikserom ili ručno i ostaviti na toplom da se udvostruči.
2. Pripremiti dva komada papira za pečenje malo veća od pleha u kojem će se peći. Papir malo pokapati uljem, i na svaki staviti po jednu polovicu tijesta. Masnim rukama utapkati i razvući tijesto po cijeloj površini. Prenjeti ga na pleh, premazati pastom od maslina i rasuti kapare.
3. Zatim tijesto na drugom papiru isto tako razvući i oprezno ga prebaciti na ono prvo koje se nalazi već u plehu. Tako smo u stvari dobili neku pitu. Po gornjoj površini prstima pobockati, malo pošpricati maslinovim uljem, krupnom solju posuti, a listiće žalfije natrgati i poslagati po pogači.

Peći u zagrijanoj pećnici oko 20 minuta na 220 st. C. Radila sam duplu mjeru jer toga baš ne ispadne puno, a kad je topla i mirisna nestane u trenu. Veličina mojeg pleha je 25 x 30 cm.

Ovo izvanredno crno brašno kupujem od poznatog proizvođača eko proizvodača Maria Severa.

Koga interesira, može malo pogledati njihovu web stranicu.